Sama riječ "kempo"
«kenpo» je izraz kombiniranih pojmova «ken» - «zatvorena šaka» , i «po» - «metoda, način, put, sistem». Poetični prijevod bi zvučao «metoda stisnute šake» ili «zakon šake», mada bi primjerenija definicija bila prizemnija: «šakanje» ili «boksanje». U šali, kenpo možemo ga nazvati i vještinom «japanskog boksa».
Riječ "kenpo" se po prvi puta spominje u povijesnim tekstovima u 13. stoljeću u Japanu, kao generički izraz koji opisuje borilačke vještine koje su nastale u Kini i donešene su u stari Japan.
KEMPO ili KENPO ?
Iako postoje mnoge rasprave o pravilnom izgovoru i pisanju ove riječi, radi se o jednostavnoj razlici u izgovoru ( zamjena bezvučnih i zvučnih glasova), tako da "n" postaje "m". U originalnim tekstovima "kenpo" se piše sa slovom"n". Obje riječi imaju isti značaj.
Povijest kempo vještina
IZ INDIJE U KINU
Legenda kaže da u 5. stoljeću, iz južne Indijske državice Kerala (domovine vještine kalaripayat) dolazi lutajući isposnik u potrazi za prosvjetljenjem po imenu Bodhidharma (kin. "Da Mo" / jap. "Tamo" ), majstor borilačkih vještina. On odlazi u hram Shaolin u Kini, podučavajući redovnike vještini borbe, kako bi mogli preživjeti u teškim uvijetima u divljini, te vještini meditacije. Postao je poznat kao «otac Kineskih borilačkih vještina», te ima izuzetno važnu ulogu u svim azijskim borilačkim vještinama.
IZ KINE U JAPAN
Kao što smo prije spomenuli, pojam kenpo se po prvi puta spominje u povijesnim tekstovima u 13. stoljeću u Japanu, kao generički izraz koji opisuje borilačke vještine koje su nastale u Kini. U Japan su donesene preko nasljeđa obiteljskog klana Yoshida, a ubrzo i obiteljskog klana Komatsu.
Vještina je stigla trgovačkim brodovima iz Kine na otočje Okinawa i doživjela pravi procvat, zbog razloga što je tadašnji Japanski carski zakon zabranjivao svima koji nisu vitezovi ( «samurai» ) nošenje i upotrebu «vojne opreme» kao što su duge sablje, koplja, dugi lukovi i oklopi.
Obični ljudi su se učili braniti golorukom borbom ili upotrebljavajući svakodnevna seoska oruđa poput: malih vila za sijeno (sai), mlatova za rižu i pšenicu (nunchaku), ručka od mlina (tonfa), lanca sa utezima (kusari fundo), srp za žanje žita (kama), štap za hodanje (jo) ili dugi štap (bo).
Par prilagodbi su se događale unutar vještine tokom vremena, pod utjecajem obiteljskih vještina borenja kao što su npr. Tomari – te (vještina iz mjesta Tomari na Okinawi) ili vještina Shuri – te i Naha – te. Zanimljivo je spomenuti da se daljnjim razvijanjem smjerova kempa razvio i moderni karate.
MODERNIZACIJA VJEŠTINE
Za modernizaciju kempa zaslužan je “Otac modernog Shorinji Kenpa“, učitelj So Doshin ili "KAISO" (jap. "osnivač"), koji je osnovao dojo (jap. "skolu") - koja se danas naziva "HOMBU" - u obalnom gradiću Tadotsu (otok Shikoku, Japan), 1947. godine - krajem Drugog Svjetskog rata.
Učitelj So je za vrijeme rata radio kao specijalni agent japanske Vlade i Ministarstva Vanjskih Poslova. Njegovo zanimanje ga je odvelo u Kinu, gdje je, zbog prirode svojeg posla, došao u izravni kontakt s kineskim borilačkim vjestinama hrama Shaolin. Već tada vješt borac u vještini ju jutsu, pronašao je novo značenje i smisao kroz poduke svojih kineskih učitelja. Nažalost, rat ostavlja grube rane, te se majstor So vraća u Japan 1946. godine.
Poučen svojim prijašnjim poznavanjem japanskih borilačkih vještina i sedamnaestogodišnjim iskustvom vježbanja u Kini, po povratku u Japan rađa se SHORINJI KENPO. To ime je odabrano upravo zato jer se tehnike i filozofija ove vještine baziraju na tehnikama vještina Shaolina ( japanski „Shorin" ). Poznavajući i uvažujuci učenje hrama, učitelj So niti u jednom dijelu nije prisvojio ili svojatao vještinu kao svoju osobnu kreaciju. Dapače, njegova namjera je bila prenjeti duh tradicije hrama Shaolin koja trenira duh i tijelo, te podučava: disciplinu, odgovornost, pouzdanost, unutarnji sklad i suosjećanje sa svim živim bićima - kvalitete koje se ističu u filozofiji i podukama Zen ("Chan") Buddhizma.
Danas u Japanu Shorinji Kenpo postoji kao religiozna organizacija budističkog ("kongo zen") opredjeljenja u Japanu, u kojoj su stariji učenici – svećenici / monasi. Ovdje vježbanje borilačke vještine predstavlja podjednako važan aspekt kao i religijsko učenje i prakticiranje Budizma. Osim vještina, hram je poznat počestim humanitarnim radovima i dobrotvornim akcijama pomoći stradalnicima od čestih potresa u Japanu i poplava u Kini.
Kempo karate u svijetu
Kempo je došao i na Havaje početkom 20. stoljeća, kada je majstor Kiyoka Komatsu tamo preselio. Svojeg sina, Jamesa Mitosea, je poslao kod obitelji na školovanje u Japan. Tamo, James Mitose je naučio vještinu kempo od svojeg djeda, majstora Sakuhiya Yoshide iz obiteljskog klana Yoshida.
Pošto je dobio zvanje majstora, James Mitose se vraća na Havaje i počinje podučavati kempo – u početku zatvoreni krug učenika, a poslije 2. Svjetskog rata, otvara vrata svoje škole ( japanski naziv: « dojo») za opću javnost, dok drugi majstori još uvijek podučavaju privatno i u zatvorenom krugu obitelji i poznanika.
Uskoro, majstor Mitose se seli u Ameriku i njegova vještina postaje poznata pod nazivom «kempo jiu jitsu» ( uglavnom jer je to vrijeme Amerikancima «jiu jitsu» bio generički naziv za orijentalne borilačke vještine ). Jedan od glavnih učenika majstora Mitosea je i William Chow, koji je i sam postao majstor, te nekon toga otvorio vlastitu školu. On po prvi puta koristi termin «kempo karate» 1920. godine kada promovira svoju vještinu po raznim demonstracijama diljem Amerike.
Tu valja spomenuti i majstora Eda Parkera, danas poznatog kao «oca Američkog kempa». Majstor Parker je popularizirao vještinu koju je učio na Havajima i u Americi ogromnim brojem seminara, reklama, putovanja i par slavnih članova kao što je bio i sam Elvis Presly.
Danas postoji mnogo različitih škola kempa, kao što su:
shorinji kempo ( koji je ujedno i religiozna organizacija),
nihon kempo,
mushindo kempo,
ryu kyu kempo,
kosho ryu kempo,
chugoku kempo,
kara ho kempo,
američki kempo...
... i još mnogo njih, koji svi dijele iste korijene i svi su dio iste velike prekrasne obitelji borilačkih vještina.
«kenpo» je izraz kombiniranih pojmova «ken» - «zatvorena šaka» , i «po» - «metoda, način, put, sistem». Poetični prijevod bi zvučao «metoda stisnute šake» ili «zakon šake», mada bi primjerenija definicija bila prizemnija: «šakanje» ili «boksanje». U šali, kenpo možemo ga nazvati i vještinom «japanskog boksa».
Riječ "kenpo" se po prvi puta spominje u povijesnim tekstovima u 13. stoljeću u Japanu, kao generički izraz koji opisuje borilačke vještine koje su nastale u Kini i donešene su u stari Japan.
KEMPO ili KENPO ?
Iako postoje mnoge rasprave o pravilnom izgovoru i pisanju ove riječi, radi se o jednostavnoj razlici u izgovoru ( zamjena bezvučnih i zvučnih glasova), tako da "n" postaje "m". U originalnim tekstovima "kenpo" se piše sa slovom"n". Obje riječi imaju isti značaj.
Povijest kempo vještina
IZ INDIJE U KINU
Legenda kaže da u 5. stoljeću, iz južne Indijske državice Kerala (domovine vještine kalaripayat) dolazi lutajući isposnik u potrazi za prosvjetljenjem po imenu Bodhidharma (kin. "Da Mo" / jap. "Tamo" ), majstor borilačkih vještina. On odlazi u hram Shaolin u Kini, podučavajući redovnike vještini borbe, kako bi mogli preživjeti u teškim uvijetima u divljini, te vještini meditacije. Postao je poznat kao «otac Kineskih borilačkih vještina», te ima izuzetno važnu ulogu u svim azijskim borilačkim vještinama.
IZ KINE U JAPAN
Kao što smo prije spomenuli, pojam kenpo se po prvi puta spominje u povijesnim tekstovima u 13. stoljeću u Japanu, kao generički izraz koji opisuje borilačke vještine koje su nastale u Kini. U Japan su donesene preko nasljeđa obiteljskog klana Yoshida, a ubrzo i obiteljskog klana Komatsu.
Vještina je stigla trgovačkim brodovima iz Kine na otočje Okinawa i doživjela pravi procvat, zbog razloga što je tadašnji Japanski carski zakon zabranjivao svima koji nisu vitezovi ( «samurai» ) nošenje i upotrebu «vojne opreme» kao što su duge sablje, koplja, dugi lukovi i oklopi.
Obični ljudi su se učili braniti golorukom borbom ili upotrebljavajući svakodnevna seoska oruđa poput: malih vila za sijeno (sai), mlatova za rižu i pšenicu (nunchaku), ručka od mlina (tonfa), lanca sa utezima (kusari fundo), srp za žanje žita (kama), štap za hodanje (jo) ili dugi štap (bo).
Par prilagodbi su se događale unutar vještine tokom vremena, pod utjecajem obiteljskih vještina borenja kao što su npr. Tomari – te (vještina iz mjesta Tomari na Okinawi) ili vještina Shuri – te i Naha – te. Zanimljivo je spomenuti da se daljnjim razvijanjem smjerova kempa razvio i moderni karate.
MODERNIZACIJA VJEŠTINE
Za modernizaciju kempa zaslužan je “Otac modernog Shorinji Kenpa“, učitelj So Doshin ili "KAISO" (jap. "osnivač"), koji je osnovao dojo (jap. "skolu") - koja se danas naziva "HOMBU" - u obalnom gradiću Tadotsu (otok Shikoku, Japan), 1947. godine - krajem Drugog Svjetskog rata.
Učitelj So je za vrijeme rata radio kao specijalni agent japanske Vlade i Ministarstva Vanjskih Poslova. Njegovo zanimanje ga je odvelo u Kinu, gdje je, zbog prirode svojeg posla, došao u izravni kontakt s kineskim borilačkim vjestinama hrama Shaolin. Već tada vješt borac u vještini ju jutsu, pronašao je novo značenje i smisao kroz poduke svojih kineskih učitelja. Nažalost, rat ostavlja grube rane, te se majstor So vraća u Japan 1946. godine.
Poučen svojim prijašnjim poznavanjem japanskih borilačkih vještina i sedamnaestogodišnjim iskustvom vježbanja u Kini, po povratku u Japan rađa se SHORINJI KENPO. To ime je odabrano upravo zato jer se tehnike i filozofija ove vještine baziraju na tehnikama vještina Shaolina ( japanski „Shorin" ). Poznavajući i uvažujuci učenje hrama, učitelj So niti u jednom dijelu nije prisvojio ili svojatao vještinu kao svoju osobnu kreaciju. Dapače, njegova namjera je bila prenjeti duh tradicije hrama Shaolin koja trenira duh i tijelo, te podučava: disciplinu, odgovornost, pouzdanost, unutarnji sklad i suosjećanje sa svim živim bićima - kvalitete koje se ističu u filozofiji i podukama Zen ("Chan") Buddhizma.
Danas u Japanu Shorinji Kenpo postoji kao religiozna organizacija budističkog ("kongo zen") opredjeljenja u Japanu, u kojoj su stariji učenici – svećenici / monasi. Ovdje vježbanje borilačke vještine predstavlja podjednako važan aspekt kao i religijsko učenje i prakticiranje Budizma. Osim vještina, hram je poznat počestim humanitarnim radovima i dobrotvornim akcijama pomoći stradalnicima od čestih potresa u Japanu i poplava u Kini.
Kempo karate u svijetu
Kempo je došao i na Havaje početkom 20. stoljeća, kada je majstor Kiyoka Komatsu tamo preselio. Svojeg sina, Jamesa Mitosea, je poslao kod obitelji na školovanje u Japan. Tamo, James Mitose je naučio vještinu kempo od svojeg djeda, majstora Sakuhiya Yoshide iz obiteljskog klana Yoshida.
Pošto je dobio zvanje majstora, James Mitose se vraća na Havaje i počinje podučavati kempo – u početku zatvoreni krug učenika, a poslije 2. Svjetskog rata, otvara vrata svoje škole ( japanski naziv: « dojo») za opću javnost, dok drugi majstori još uvijek podučavaju privatno i u zatvorenom krugu obitelji i poznanika.
Uskoro, majstor Mitose se seli u Ameriku i njegova vještina postaje poznata pod nazivom «kempo jiu jitsu» ( uglavnom jer je to vrijeme Amerikancima «jiu jitsu» bio generički naziv za orijentalne borilačke vještine ). Jedan od glavnih učenika majstora Mitosea je i William Chow, koji je i sam postao majstor, te nekon toga otvorio vlastitu školu. On po prvi puta koristi termin «kempo karate» 1920. godine kada promovira svoju vještinu po raznim demonstracijama diljem Amerike.
Tu valja spomenuti i majstora Eda Parkera, danas poznatog kao «oca Američkog kempa». Majstor Parker je popularizirao vještinu koju je učio na Havajima i u Americi ogromnim brojem seminara, reklama, putovanja i par slavnih članova kao što je bio i sam Elvis Presly.
Danas postoji mnogo različitih škola kempa, kao što su:
shorinji kempo ( koji je ujedno i religiozna organizacija),
nihon kempo,
mushindo kempo,
ryu kyu kempo,
kosho ryu kempo,
chugoku kempo,
kara ho kempo,
američki kempo...
... i još mnogo njih, koji svi dijele iste korijene i svi su dio iste velike prekrasne obitelji borilačkih vještina.